Centar za odgoj i obrazovanje "Ivan Štark" Osijek

David na božićnoj priredbi s učiteljicom i prijateljima iz razreda

Dječak, dojmljiva imena, David, bio je naš prijatelj i učenik. Zanimljiv i prepoznatljiv po mnogo čemu.

Sjećam se dana kada su njegova majka i baka došle u školu kako bi upisale Davida i kako bi postao jedan od nas. Bila sam u nedoumici i pitala se hoćemo li mu moći pružiti dovoljno pažnje, ljubavi, brige, znanje te jesmo li spremni za Davida.

Kada je stigao David, sve su nedoumice nestale. David nas je oslobodio svih briga i pitanja. Uhvatio me je za ruku te  tihim, sporim glasom upitao: „Kako se ti zoveš?“ i za to vrijeme počeo skidati prsten s moje ruke. To je bio naš uobičajeni način komunikacije, kad god bismo se susreli, uvijek isto pitanje i traženje prstena na ruci. David je bio taj koji je prilazio, uspostavljao kontakt i prilagođavao se s nama. Učitelju Tomi postavljao je nebrojno pitanja o svim predmetima na stolu, svakom učeniku-prijatelju u razredu, svakoj osobi koja je ušla…

Učiteljicu Helenu molio da ga pusti još malo drijemati i bar nekoliko Montea za užinu… tetu Egidiju frajerski molio da smanji broj vježbi hodanja u razvoju…David nas je upoznao sa svojim potrebama, željama i  mogućnostima. Prijatelji su mu bili ovi učenici škole jer su svi znali kako provozati Davida u kolicima…kako pomoći Davidu kod užine….kako mu pomoći da obuće jaknu, namjesti nogu…natjecali su se tko će s Davidom čekati čika Braneta, ne bi li ga povezao kući…Tako smo živjeli s Davidom…svatko na svoj način, ali uvijek u radosti…kao da je sve dobro.

Sad kad više nema Davida, živjet ćemo u sjećanju na njega, jer vjerujemo da ćemo ga ponovno sresti na nekom puno boljem mjestu…zato, drago majko

„Sad kad ti je  srce tužno i

utjehe nemaš ni od kog,

slušaj jedan tihi glas

koji ti kaže: „Nadaj se, nadaj,

jer je dobar Bog!"

Djelatnici i učenici Centra za odgoj i obrazovanja "Ivan Štark" Osijek

David na božićnoj priredbi s učiteljicom i prijateljima iz razreda

Dječak, dojmljiva imena, David, bio je naš prijatelj i učenik. Zanimljiv i prepoznatljiv po mnogo čemu.

Sjećam se dana kada su njegova majka i baka došle u školu kako bi upisale Davida i kako bi postao jedan od nas. Bila sam u nedoumici i pitala se hoćemo li mu moći pružiti dovoljno pažnje, ljubavi, brige, znanje te jesmo li spremni za Davida.

Kada je stigao David, sve su nedoumice nestale. David nas je oslobodio svih briga i pitanja. Uhvatio me je za ruku te  tihim, sporim glasom upitao: „Kako se ti zoveš?“ i za to vrijeme počeo skidati prsten s moje ruke. To je bio naš uobičajeni način komunikacije, kad god bismo se susreli, uvijek isto pitanje i traženje prstena na ruci. David je bio taj koji je prilazio, uspostavljao kontakt i prilagođavao se s nama. Učitelju Tomi postavljao je nebrojno pitanja o svim predmetima na stolu, svakom učeniku-prijatelju u razredu, svakoj osobi koja je ušla…

Učiteljicu Helenu molio da ga pusti još malo drijemati i bar nekoliko Montea za užinu… tetu Egidiju frajerski molio da smanji broj vježbi hodanja u razvoju…David nas je upoznao sa svojim potrebama, željama i  mogućnostima. Prijatelji su mu bili ovi učenici škole jer su svi znali kako provozati Davida u kolicima…kako pomoći Davidu kod užine….kako mu pomoći da obuće jaknu, namjesti nogu…natjecali su se tko će s Davidom čekati čika Braneta, ne bi li ga povezao kući…Tako smo živjeli s Davidom…svatko na svoj način, ali uvijek u radosti…kao da je sve dobro.

Sad kad više nema Davida, živjet ćemo u sjećanju na njega, jer vjerujemo da ćemo ga ponovno sresti na nekom puno boljem mjestu…zato, drago majko

„Sad kad ti je  srce tužno i

utjehe nemaš ni od kog,

slušaj jedan tihi glas

koji ti kaže: „Nadaj se, nadaj,

jer je dobar Bog!"

Djelatnici i učenici Centra za odgoj i obrazovanja "Ivan Štark" Osijek

David na božićnoj priredbi s učiteljicom i prijateljima iz razreda

Dječak, dojmljiva imena, David, bio je naš prijatelj i učenik. Zanimljiv i prepoznatljiv po mnogo čemu.

Sjećam se dana kada su njegova majka i baka došle u školu kako bi upisale Davida i kako bi postao jedan od nas. Bila sam u nedoumici i pitala se hoćemo li mu moći pružiti dovoljno pažnje, ljubavi, brige, znanje te jesmo li spremni za Davida.

Kada je stigao David, sve su nedoumice nestale. David nas je oslobodio svih briga i pitanja. Uhvatio me je za ruku te  tihim, sporim glasom upitao: „Kako se ti zoveš?“ i za to vrijeme počeo skidati prsten s moje ruke. To je bio naš uobičajeni način komunikacije, kad god bismo se susreli, uvijek isto pitanje i traženje prstena na ruci. David je bio taj koji je prilazio, uspostavljao kontakt i prilagođavao se s nama. Učitelju Tomi postavljao je nebrojno pitanja o svim predmetima na stolu, svakom učeniku-prijatelju u razredu, svakoj osobi koja je ušla…

Učiteljicu Helenu molio da ga pusti još malo drijemati i bar nekoliko Montea za užinu… tetu Egidiju frajerski molio da smanji broj vježbi hodanja u razvoju…David nas je upoznao sa svojim potrebama, željama i  mogućnostima. Prijatelji su mu bili ovi učenici škole jer su svi znali kako provozati Davida u kolicima…kako pomoći Davidu kod užine….kako mu pomoći da obuće jaknu, namjesti nogu…natjecali su se tko će s Davidom čekati čika Braneta, ne bi li ga povezao kući…Tako smo živjeli s Davidom…svatko na svoj način, ali uvijek u radosti…kao da je sve dobro.

Sad kad više nema Davida, živjet ćemo u sjećanju na njega, jer vjerujemo da ćemo ga ponovno sresti na nekom puno boljem mjestu…zato, drago majko

„Sad kad ti je  srce tužno i

utjehe nemaš ni od kog,

slušaj jedan tihi glas

koji ti kaže: „Nadaj se, nadaj,

jer je dobar Bog!"

Djelatnici i učenici Centra za odgoj i obrazovanja "Ivan Štark" Osijek